Opet je ljeto i opet ne radim ništa. Prvu sedmicu godišnjeg sam imala zapravo neke obaveze i sve sam ih riješila. Sad ne radim ništa. Samo odbrojavam dane do mora.

Palo je malo kiše, sasvim dovoljno da se može normalno disati. Pola dana sam pila svoju ledenu kaficu na balkonu i izmišljala šta još da pojedem.

Još uvijek se oporavljam od vikenda. Kad uđeš u tridesete, jako se loše osjećaš kad piješ dvije noći za redom. Doslovno ti treba nekoliko dana da dođeš sebi. Ali bilo je lijepo. Takmičila sam se u eksiranju piva. Nisam pobijedila. Pobijedio je momak kojem je trebalo doslovno 5 sekundi da eksira 0.33 pive, meni je malo falilo da povratim. Al’ popila sam džaba pivu, ako ništa!

Znaš, razmišljala sam… i uredu je, i halalim ti. Nadam se da ćeš i ti sebi oprostiti jednog dana. I da nećeš samo razgovarati o problemu koji imaš, nego da ćeš ga početi rješavati. Tu ti ne mogu pomoći ni ja, ni mati, ni psiholog. Samo ti. Mogu ti samo držati stisnute palčeve i moliti se za tebe. A to radim već. Godinama.