Sumirali smo godine iza nas. Nas dvoje i naš drug koji sjedi između nas k'o sudija i smije se pijanim budalama koje ne mogu zajedno, a ne mogu ni jedno bez drugoga.

Gledala sam te kako kriješ pogled iza čaše vina dok pričaš kako te je boljelo i moje srce se lomilo zbog tvoje tuge, uprkos svemu što je meni ta tvoja tuga donijela. Nakon svih godina i mojih moljakanja da ideš psihologu, priče o tome svaki put kad se vidimo, mojih razgovora sa našim prijateljima o tvom psihičkom zdravlju i željom da ti pomognemo, konačno ideš na terapiju.

Lakše mi je, govoriš. A ja se u tom trenutku osjećam kao najponosnija osoba na svijetu, jer znam da zaslužuješ da budeš bolji. Zbog sebe, ne zbog mene. Da ti budeš sretniji, i da tvoj život bude lakši iako me nema tu više.

Ti me nikad nisi volio i trebale su mi godine da to prihvatim kao jedinu istinu. Ne možeš nekog natjerati da te voli, rekla je jednom moja najbolja prijateljica pijana u kafani, i godinama poslije, odzvanjaju mi te njene riječi u glavi.

Nisi me volio, kažem ti. Grliš me bez riječi i znam da se nećeš ni pokušati opravdati, niti to očekujem od tebe. Moje suze konačno padaju po tvojoj majici.

Krenula si dalje, govoriš mi. Sretna si, imaš sve što si od života htjela.

Ali i dalje ponekad kad dođem kući, poželim samo da te nazovem, da ti čujem glas i da ti pričam kako mi je život lijep. Nekad mi je krevet prazan bez tebe i nekad se probudim usred noći i tražim tvoju ruku pored sebe da se osjećam sigurnijom, govorim u jednom dahu.

Ne trebam ti ja, odgovaraš. Ovakav sjeban, sa milion i jednom manom, sa svim porocima koje imam – ne trebam ti.

Ali takvog sam te prihvatila. I takav si mi bio najbolji. I s takvim tobom sam letjela i pitam se hoću li se više ikad u životu osjećati potpunom, bez tebe.

Već je svanulo. Grliš me i odlaziš, a ja dugo još stojim i gledam za tobom.

Javi se kad dođeš kući, govorim ti iako sam poprilično sigurna da nećeš.

Legla sam i tačno u trenutku kada tonem u san budi me zvuk poruke. Stigao sam.