Zrak je postao ljepljiv, noći su vrele i jela bih sladoled za doručak, ručak i večeru.

Živim za šum i miris mora.

Do tad se radujem i bazenu u dvorištu naše stare porodične kuće. Stara avlija mi je već tradicionalno najdraže mjesto za overthinkanje u ljetnim danima kada svi osim mene rade. Umorna sam. Toliko toga se dogodilo u ovoj prvoj polovini godine i imat ću o čemu razmišljati između ispijanja ledenih radlera i čitanja stranica knjiga koje sam skupljala tokom čitave godine.

Imam nekoga sa kim mi je lijepo i ko izvlači lijepo iz svih sivih dana.

I kad sam prvi put pomislila kako ti nije ni nalik, štrecnulo me je nešto, negdje u tijelu. Sam Bog mi je svjedok koliko mi ne nedostaješ, ali dug je ovo period da ti ne čujem glas, i to je sve. Ne znam ni šta pričam, ovo je još samo jedan post u nizu u kojem počnem pisati o vremenu, a završim tobom. Moje si životno prokletstvo.