Ponekad mi te, ničim izazvan,
uglavnom nedjeljom
kada je oblačan dan,
i kada mrzim cijeli svijet,
vjetar nanese u misli.
I srce.
Zamiriše mi tvoja kosa
u hladna jutra
i poželim te samo dodirnuti
vrhovima prstiju
po obrazima.
Ne nedostaješ mi odavno,
i ne trebam te u svom životu,
sve ide kako treba
možda i bolje nego kad si bio tu.
Ali nedjeljom ujutro,
kada kuća miriše na mantije,
moja ramena se zažele
tvoga zagrljaja
i onog mira
kad zajedno tonemo u san.
🌹
❤️
Wow
🫠
Sviđa mi se ovo iako nisam ljubitelj poezije 🤔
❤️