Kada sam imala 21 godinu, moj je život bio rolekoster. U toj godini sam se tri put zaljubila (sva tri puta u pogrešnu osobu, naravno i sva trojica su danas oženjeni (jedan se oženio baš jučer)). Živio se neki život za koji danas ne bih imala ni snage ni muda i nekada mi nedostaje ta bezbrižnost i svako jedan-je-život koje nas je vodilo u avanture koje i danas prepričavamo, neke češće, neke rjeđe, jer se malo stidimo. Ali bilo je lijepo, bilo je zanimljivo i jako mi je važno što sam sve to preživjela tada, kada su se razna sranja još mogla i tolerisati.

On je bio jedna od prekratnica mog života.

I 9 godina poslije, mislim da nikada nisam bila zaljubljenija i luđa u toj zaljubljenosti. O njemu sam pisala pjesme, njemu sam posvećivala sve moguće stranice dnevnika i bloggova, bio je moja inspiracija, moje plavo i moje more. I ne bi to bilo čudno da mi nismo bili zajedno kraće od ljetnog pljuska. Ali i godinama poslije toga, naši životi su se nekako čudno ispreplitali, sretali smo se na najčudnijim mjestima i u najčudnijim situacijama. To sam pripisivala nekim znakovima od univerzuma, Boga, sudbine. Sada mi je malo smiješno, ali ja sam stvarno vjerovala da ćemo jednog dana biti opet skupa i nastaviti gdje smo stali. Ništa u svom životu nisam željela više od toga. Tog dječaka plavih očiju sam idealizovala do granica nenormalnog i nikad nisam shvatila kako i zašto se to desilo. On inače nije bio moj tip muškarca, ali nešto u njemu me privuklo, i nešto u njemu me držalo godinama zaljubljenu i zaluđenu. I mislila sam da nikad neće proći, dok jedne noći nije ušao u prostoriju, a ja ga nisam prepoznala dok me nije pozdravio. I tu noć prvi put nisam ništa osjetila prema njemu.

Mislim da ga od te noći više nikada nisam ni srela, a prošlo je od toga godina i godina, prestala sam i brojati.

Nisam o njemu godinama ništa ni čula, jednostavno nisam imala od koga.

Do jučer.

Jučer se oženio, a ja sam se sinoć satima smijala sa najboljom prijateljicom zajedničkim uspomenama koje smo obje potisnule i koje nismo spomenule godinama.

Jedan drug koji je sa mnom tada preživljavao sve te naše drame mi nije vjerovao da nisam tužna, ali stvarno nisam.

Nego mi je stvarno smiješno koliko godina sam sebi zagorčavala život, ali doslovno zagorčavala, a nije bilo potrebe.

I kad sam njega preživjela i preboljela, sve ću.

On je moje panta rei.

I ne čuvam ti više zadnji ples.