previše se svega počelo dešavati odjednom i previše svega je spalo na moja mala leđa i ne znam dokle ću dogurati i hoću li uspjeti, ali ko mu jebe mater, ja sam pristala pa šta bude. nikad me u životu nije bilo više strah i nikad u životu nisam više bila ponosna na sebe i da sve propadne – vrijedilo je ovog osjećaja.
Tog je jutra nebo bilo roze, a meni su se počeli ostvarivati snovi. Naravno da sam mislila na tebe. Pobjede i porazi bez tebe na isto svode se, kaže Oliver, a ja se malčice rastužim. Pričat ću ti jednom kako sam sve što sam u životu postigla, radila da se ne raspadnem od tuge za tobom.
Drago mi je zbog tvoga uspjeha, hrabrosti, odlučnosti♥️
Kako lijepo napisan dio o načinu na koji se bol i melanholija daju ispravno kanalisati da postanu motivacija✨
Hvala puno 🥰❤️🌸