Da sam ostala kod kuće, umrla bih od tuge.

Ni ovdje nisam sretna, ali barem ne plačem kao onu noć kad si pljunuo na sve lijepe godine i naše lijepe dane. Bilo je grozno, bilo je bolno, bilo je k'o u jednom od jeftinih ljubavnih romana. Ja sam čekala, a ti nisi došao. Jedina razlika je to što bi u jeftinom ljubavnom romanu molio da ti oprostim, a ti se nisi ni izvinio i jebi ga.

Ja idem dalje.

Nalazim se u nepoznatom gradiću na obali. Plivam, gutam knjige, krijem suze roneći pod vodom i ispod velikih sunčanih naočala, družim se s porodicom i radujem se L. malim, a velikim uspjesima. Za nekoliko dana se vraćam na posao. Noći padaju sve ranije i ranije, ljeto se privodi kraju i život se vraća u normalu. Ovo ljeto se živjelo k'o nikad i nikad ti neću oprostiti što si sve upropastio.

Po svom dobrom, starom običaju, upropastio si me i ovaj put ti nikad, dok me ima, neću halaliti.