O toksičnim vezama, pa i prijateljstvima, rečeno je toliko toga. Napisane su knjige, snimani su filmovi, počelo se više nego ikada pričati o tome sa terapeutima i stručnim licima i više nije sramota reći: nisam dobro zbog toksičnog odnosa u kom se nalazim! Često je teško priznati da je taj odnos toksičan. Svi oko tebe vide, vidiš i ti i znaš da tako ne treba, ali svejedno, teško je otići. Ne želiš otići. Počinješ prihvatati takav vid odnosa kao svoju svakodnevnicu i dan za danom, navikneš se i to ti postane na neki samo tebi prihvatljiv način normalno. Svako od nas zasigurno ima za podijeliti po neku toksičnu priču, u svima nama se često krije doza toksičnosti i Bože, kako se teško oduprijeti tome. Ali mislim da se ne priča dovoljno o tome kako toksične navike bole kad izađeš iz toksičnog odnosa, jer tek tad shvatiš koliko je zapravo to pogrešno i glupo i blesavo i šta si zapravo sebi dopustio/dopustila.

Moja posljednja veza nije bila veza, nego toksična jebačina. On nije bio moj momak, nego hodajući red flag, ali ja sam silno željela ispraviti to. Sad znam, od crvene ne može zelena. Pa ni kad godinama pokušavaš i dubiš na glavi, ne možeš izliječiti nekog svojom ljubavlju i pažnjom, koliko god da ju pružaš. Ne možeš izliječiti nekoga ko se ne želi izliječiti i to je najtužnija činjenica koju sam naučila u životu. Trebale su mi godine da prihvatim to i da konačno odem. Onda se desilo preko noći. Jednostavno jednog dana više nisam željela da ga vidim. Čudan je to osjećaj, čudni su to trenuci… Da se razumijemo, nisam ga prestala voljeti. Nisam prestala s vremena na vrijeme misliti na njega i pitati se gdje je i kako je. Nisam prestala moliti Boga za njegovo zdravlje i sreću. I ozdravljenje. Jednom sam mu rekla da ja iz sveg srca želim da on ozdravi, ne zbog sebe, jer sam ja još tad znala da mi nećemo opstati. Nego jer je dobra osoba, stvarno to mislim, životom sam se svojim spremna zakleti da je dobra osoba, ali nesnađena. I nesretna. I ja sam silno željela, a želim i dan danas da se to promijeni, samo što sam odustala od ideje da ja budem svitac u njegovom mraku, jer sam postala svjesna da je jedini svitac koji mu može osvijetliti put on sam. U nekom trenutku sam shvatila da sam pored njega i ja počela propadati. Možda zvuči ružno, ali stvarno jeste tako. Ponekad nešto vidim/pročitam/čujem nešto što me podsjeti na to kako sam bila glupa i šta sam sve radila zbog ljubavi i isključivo iz ljubavi prema tom čovjeku. Koliko sam ispadala jadna u očima svih, na šta sam pristajala. I onda stanem, udahnem, pogledam ovko sebe i vidim koliko mi je u životu zapravo sve krenulo na bolje otkako sam se makla od njega. Imam posao koji volim, okružena sam prijateljima kojima je stalo do mene i koji vide moj napredak. Ali me toliko potrese kada u nekim svakodnevnim situacijama primijetim da se ponašam kao kad je on bio tu. Ili da u određenim situacijama sa nekim drugim ljudima se na trenutak potresem, jer mislim da će neko reagovati kako bi on reagovao. Nebrojeno puta mi se desilo, i toliko je primjera, ali evo navest ću sinoćnji, naizgled bezvezan i bezopasan, ali sam se satima poslije tresla. Javio mi se momak kojeg znam iz srednje škole i sa kojim sam u nekom trenutku naših života imala neke zanimljive situacije, ali ništa bitno. Pisali smo neko vrijeme, onda me on zvao na telefon, a ja nisam bila raspoložena da se javim. I nisam se javila. Ali sam desetak minuta poslije propuštenog poziva ušla na društvene mreže da provjerim je li me već izvrijeđao i blokirao, jer je to nešto što bi jedan on uradio istog trenutka kad na prvi zvuk zvona ne bih digla slušalicu. Dok sam ulazila na njegov profil na kojem nisam bila blokirana, i kad sam vidjela da u porukama nema nijedne uvrede, ŠTO JE NORMALNO I LOGIČNO, počela sam se tresti i kao što rekoh, satima poslije sam se tresla… I pitala sam se, i opet se iznova pitam, uvijek se iznova pitam hoću li ikada ponovo biti normalna osoba?