*
Jednom davno, davno, davno mi je jedan čovjek, jedini koji me u mom životu volio, rekao da bi prava šteta bila da jednog dana ne rodim dijete koje ću voljeti i odgajati. Sjećam se tog dana, sjedili smo u bašti jednog kafića, on sa svojim drugovima, a ja sa drugaricom i bratovom kćerkom, koja je tad bila još uvijek beba. (Koliko je to bilo davno najbolje pokazuje da ta beba sutra puni 8 godina!) Ona se smijala toliko glasno da su nas svi ljudi u kafiću gledali, smijale smo se i mi s njom, budaljesale i igrale se, u trenutku kad sam dobila tu poruku od njega.

Citirao je Balaševića i ono “bićeš ti majka majkama”, a ja sam poslije sve svoje suze isplakala zbog tog stiha, svega što je pod tim mislio, zbog svega što nas je vezalo i razdvajalo.

*
U petak sam sa svojim učenicama, obzirom da je bio prelijep dan, krenula do parka. Dogovorili smo se da svratimo po sladolede, da se nagradimo za uspješnu sedmicu iza nas, zaslužili smo. Dok smo šetali prema parku, pričali smo o svemu. Alini je noć prije došla Zubić Vila, Naida je jedva čekala da tata dođe po nju da idu opet na vikendicu, Esma je kukala jer je cijelo jutro morala vježbati čitanje, Imran je bio tužan što mu nije došao najbolji drug taj dan u školu. Gledala sam u te moje male ljudiće, kako su dobri, pametni i pažljivi i razmišljala koliko sam sretna žena, jer koliko god da je naporan i odgovoran posao koji radim, te pametne glavice me milion puta dnevno nasmiju i usreće. U svemu tome, prišla mi je žena. “Hej, pa ti si učiteljica?” – pitala me, i iznenadilo me njeno pitanje toliko da sam samo klimnula glavom i nasmijala se. Nije je to obeshrabrilo, nastavila je pričati: “To je divno! Idem iza vas već nekoliko minuta i gledam vas, Bože, vidi se da si rođena da radiš ovo! Vidi se koliko voliš ovu djecu i koliko oni tebe vole. Mah, ko tebe ne voli? Tebe svi volimo, tako si divna i mila.” Srce mi je lupalo tako jako, imala sam osjećaj da i ona može čuti udarce. Nisam znala šta da kažem, osjećala sam se k'o najveća glupača na svijetu dok sam stajala tako ispred nje, smješkala se i izgovarala samo “Hvala Vam, puno Vam hvala…”

Na kraju me pitala je li znam ko je ona ustvari, sjećam li je se.

“Pa naravno da se sjećam.” – rekla sam.

“Drago mi je. Sjećam se kad si nam dolazila, i tad si uvijek bila vedra i nasmijana k'o sad. Ostani takva uvijek. I hej, pozdravi mamu!”

Ta žena je mama jedinog čovjeka koji me u životu volio. Hej, koliko smo puta sjedile i pile kafu nas dvije. Nekad davno. Dok život još uvijek nije bio komplikovan i dok smo nas dvoje još uvijek smjeli sjediti zajedno, u istoj prostoriji, a da se ne krijemo. Koliko puta smo ga tračale kako se opet napio, kako se opet povrijedio na treningu, kako je opet zajebao na ispitu. A onda se desio život…

*
Sretan je, kaže.
Planira brak i porodicu sa nekim drugim.
Jednom je rekao da Boga moli da mi ljubav ne da. Ipak, kad mi se javio da mi saopšti novosti o njegovom životu, rekao je da povlači to. I da još uvijek zna da ću jednom biti majka majkama.

*
Pitao je za mene, opet. I pričao je o meni pijan, opet.
Grlio je moju najbolju prijateljicu, osobu koja nas je trpila kad smo se najluđe voljeli, i nazdravljao sa njom, za mene i za nas. Mene nije zvao. Znam da nije smio. Jer zna da od mene ne može sakriti istinu i da ga samo jednom pogledam da bih vidjela koliko je nesretan.

*
U mojoj bašti su jučer procvale bijele ruže. I može li savršeniji kraj naše priče od toga?