Septembar, 2022

Danas sam završila fakultet.
Zadnja 4 ispita sam vukla dvije i po godine. Tri od četiri sam položila u posljednjih mjesec dana, i nevjerojatno je koliki kamen je pao s mog srca. Danas kad sam izašla sa fakulteta k'o da su me skinuli s kisika na koji sam bila priključena i konačno udahnula zrak svojim plućima. Nisam sretna, nisam uzbuđena, samo sam nakon dugo vremena mirna i nakon dugo vremena ću zaspati bez teških i sumornih misli.
Ovo je septembar mog života:
dočekala sam ga na moru, poslije toga sam konačno posjetila svog najboljeg prijatelja i vidjela da mu je lijepo u njegovoj novoj državi, sa njegovim novim prijateljima i u njegovom novom životu. Ljudima oko mene se dešavaju lijepe stvari, pa evo i ja sam svoj najveći teret skinula s duše. Sutra mi dolazi najbolji prijatelj da proslavimo ovo skupa, pit ćemo danima u zdravlje svih nas i za sve lijepo što se desilo i što će se tek desiti.
Ali opet su mi danas oči zasuzile kad sam se vraćala kući. Ovih dana sam spremala ove posljednje ispite, pa nisam imala vremena da razmišljam o svemu, ali hej, i ti sutra dolaziš. I u nekom drugom univerzumu i u nekom drugom životu bi se tome radovala više nego bilo čemu drugom što mi se izdešavalo u ovom kratkom periodu. Ali jebi ga, život ti nešto oduzme da bi ti nešto poklonio. I jebi ga, meni je oduzeo tebe.
Jesmo li se nakon svih godina odlaženja i vraćanja jedno drugome zauvijek oprostili one nedjelje u zoru, kada smo pijani sjedili ispred moje kuće s našim prijateljima? Te nedjelje negdje oko 5 ujutro k'o da je cijeli svijet bio naš. Smijali smo se k'o da je 5 poslijepodne, grlio si me toliko jako da niko od njih nije mogao ni posumnjati da je to naše posljednje zajedničko jutro. I možda neki od naših posljednjih zagrljaja. I sama sam sumnjala u to.
Ali prošlo je već dovoljno vremena, da počnem vjerovati u to da si me pustio. I okej je, okej sam. Uvijek sam znala da je to i bolje, za mene, za nas. Ali jebeš mu majku, čudno je ne očekivati više tvoju poruku. I srce me boli što ćeš za sve ovo lijepo čuti od njih, a nećeš me poljubiti u čelo i reći da si ponosan. A bit ćeš, znam da hoćeš. Jer znam da znaš koliko mi znači.
Ovo je prvi put da ćeš doći kući, a da me nećeš grliti. A sad mi je možda to najpotrebnije.
I opet,
i uvijek
pobjede i porazi bez tebe na isto svode se.

nepar

:)

4 Comments Write a comment

Leave a Comment