Al' postane krotka kad drmne je vodka

dobro znaš svaku reč, svaki znak, kako najlakše, najbrže, najslađe reći "odlazim"

19.02.2021.

19. februar

Kad sam bila djevojčica slušala sam ga s bratom, jer sam bila primorana. Poslije, jebi ga.. Nije bilo tuge koju nije liječio svojim riječima. Podsjeća me na srednju školu, drage ljude, prve derneke, suze, pa i na zlatne dane bloggera i istinske prijatelje koje sam ovdje pronašla i "preselila" ih u stvarni život. Najviše na ovo posljednje, zato sam i došla, da se ovdje oprostim od njeg. Plovi mirno, panonski mornaru.
08.02.2021.

Februar

Poražavajuća misao za početak dana: ja nikad, nikome nisam bila prvi izbor. Nikad. Nikom.

Što sam očekivala drukčije ovaj put?

24.12.2020.

Decembar

Kakva godina, jebo te! Kakva godina.

Kad smo u februaru plesali u Beogradu na koncertu Nataše Bekvalac, niko od nas nije mogao ni sanjati da ćemo se za Božić radovati svirci do pola jedanaest, i da će nam to biti hajlajt zadnjih deset mjeseci, al' šta je tu je. Sutra je Božić, nas tri ćemo piti vino i razmijeniti poklone, smijati se i nazdravljati za godinu koja nas je vratila tamo gdje nam je uvijek i bilo mjesto - jedne pored drugih. Ova godina je bila takva kakva jeste, al' toliko me toga naučila, i pamtit ću je možda i više od svih ostalih godina, upravo zbog toga. Što sam naučila da će se pravi prijatelji, iskreni prijatelji, uvijek vratiti. I da se može bez ljudi kojih nema. Slagala bih kada bih rekla da se ne sjetimo, da ne pričamo o njemu, i da se i poslije svog ovog vremena ponekad ne rasplačem zbog toga što mi nedostaje; ali shvatila sam da mu je lijepo, da je sretan bez mene i bez nas, i ne preostaje mi ništa drugo nego da mu poželim da zauvijek bude sretan i voljen. I zdrav. Ove godine sam naučila i to koliko je važno da budemo zdravi, fizički i mentalno. I koliko je važno da čuvamo jedni druge i da mislimo jedni na druge, i da ne budemo sebični. Da dijelimo trenutke, iskustva, ljubav. Ja nikad neću zaboraviti onaj dan u augustu kad sam se onesvijestila na sred kafića, kad su me moji ljudi na rukama nosili do hitne pomoći, i ono kad sam poslije dva sata primanja infuzije izašla iz ambulante koliko sam imala propuštenih poziva, poruka i ta činjenica, da postoje ljudi koji me vole i koji brinu o meni je u tom trenutku bila sve na svijetu.

Ovo je godina u kojoj se moja najbolja prijateljica ponovo zaljubila. Nakon godine u kojoj mi je oduzela pola života jer sam se sikirala za nju, u njenim očima sam vidjela život, i to je nešto najljepše što se desilo u ovoj godini. Ponosna sam na tebe B, preponosna.
On mi je postao prijatelj, iako ismijava moje mafine, iako mi ne odgovara na poruke, iako smo se posvađali milion puta, on me naučio da od ljudi ne trebam i ne smijem previše očekivati, jer ću biti povređena. I bila sam u ovoj godini i povređena, i tužna. Možda sam se i ja malo zaljubila, al' po mom dobrom starom običaju - opet u pogrešnu osobu. Ali i iz ovog najtoksičnijeg odnosa u mom životu učim.. I noćas sam tužna, jer je on gad, i jer je u gradu tek 19 sati, a već smo se uspjeli posvađati na krv i nož. Al' što je najgore, ne krivim ga, ne krivim ga ni sekunde, jer sam od početka znala ko je on. Al' sujetno žensko u meni je pomislilo da ga možda može i promijeniti, i da možda možemo uspjeti. Više to ni ne želim, sad samo želim da vratim svoje samopoštovanje i samopouzdanje, koje nikad nije bilo niže. Želim da u narednoj godini radim na tome. Da radim na sebi, na svojoj anksioznosti i svim groznim osjećajima koji me sve češće obuzimaju. Želim da prestanem bit lijena, da položim ovih šest ispita koji su mi ostali i da završim fakultet. Želim da mama bude ponosna na mene, jer ove godine nije bila, i žao mi je zbog toga. Žao mi je što je slušala kako pijana vrištim na jednog E, jer mi je previše puta slomio srce, jer smo bolesni, jer ono što smo radili godinama nije bilo uredu. Jer nije bilo uredu. I nikad neće biti uredu. Prestala sam ljudima davno objašnjavati naš odnos, to je nešto što ni mi više ne razumijemo, niti se trudimo. I želim se riješiti svih tih glupih odnosa u mom životu, ali nije mi lako, i ponekad se mrzim zbog toga. Ponekad pomislim kako bi sve bilo lakše da odem, da počnem ispočetka, negdje daleko...
Onda se sjetim one dvije djevojčice koje mi nedostaju kad prođe dan da ih ne vidim. Ove godine su se sreća i ljubav uvećali, dobili smo novog člana porodice, bezuslovnu ljubav i neopisivu radost. Naučila sam u ovoj godini koliko je porodica bitna i koliko trebam bit zahvalna jer ih imam. Babo se vratio kući poslije 3 godine, i preponosna sam na njega, jer je uspio, a iskreno, niko nije vjerovao da hoće. Kad mi treba prijatelj, brat će uvijek biti tu. I on sve zna, i onda kad se pravi budala, i jebi ga, jedan je A. :) Na dočeku ove godine dušu sam isplakala, jer on ima nekog. A onda je jednu noć ušao u prostoriju, i ja ga nisam prepoznala. Četiri godine jebo te, i prošlo me je, a mislila sam da nikad neće.

A ove godine smo naučili uživati u trenucima više nego ikad, rekla bih. I opuštati se.
Radovali smo se jebenim kafama na benzinskoj pumpi k'o ničemu prije, i petku, jer nam se petkom vraćao Meda.
Smijali smo se glupim fazonima, retardiranoj braći, Mitru Miriću, Medinim vicevima koji nisu smiješni, video pozivima s našim Bokijem i njegovim lajvovima.
Pjevali smo uz harmoniku do 4 ujutro, smijali se kad mi je ispala čitava torta, zatvarali kafane u periodu kad nije bilo policijskog sata.
Organizovale smo lažno djevojačko večer i uživale kao da je pravo.
Učili smo nove pjesme, E nam je otkrila umjetnost Bože Vreće, a nas dvoje smo u Neumu naučili novu himnu. Naučili smo da nam je 1.7 l vodke mjera, i da se mahmurluk liječi novim alkoholom i rečenicom Ne bi dao/la ovaj osjećaj ni za šta na svijetu!

Jedino za čim žalim i što nikad neću oprostiti ovoj godini je to što nas je razdvojila na početku posljednjeg semestra fakulteta. I na zoom aktivnostima smo bile jedna drugoj podrška i vjetar u leđa, i to je sreća. Nas pet smo, na kraju, plesale na apsolventskom. Bilo je savršeno, i ponosna sam na svaku od njih. Najstarija sam među njima, prije 5 godina kad smo se upoznale bile su djevojčice. Bilo je divno pratiti njihovo odrastanje, i neizmjerno se radujem svim njihovim srećama i uspjesima.

Istina je, ove godine nisam vidjela Gradac, i to je tužno. I poslije dugo vremena, jesen nismo proveli u Beogradu, i i to je tužno. Al' zalasci sunca su lijepi i kod kuće, i kod kuće mislim na tebe kad je nebo lijepo. Sarajevske pive nisu k'o Zajčerske, al' jebi ga, zadovolji se tim što imaš, je l':) i k'o da znaš da pišem o tebi, pa mi pišeš sad, i pravdaš mi se, a ne trebaš bolan. Nisam ja ljuta na tebe, pamtim ja sve lijepe trenutke koje smo podijelili u ovoj godini. Nisam se ja zaljubila u tebe iz inata, nego jer mi je s tobom stvarno bilo lijepo. Jer mi je s tobom vrijeme prebrzo prolazilo. Jer sam se s tobom smijala do suza. Jer se pred tobom nisam pretvarala. Jer sam voljela tvoja retardirana javljanja. Napisala sam gore, mislila sam da smo mogli uspjeti. Moglo je i bez ovog, znaš? Bez slomljenog srca zbog kojeg je nastradala moja kosa. Bez da budemo tvrdoglava magarad koja se inate jedno drugom do besvijesti. Al' od početka smo se pogrešno postavili jedno prema drugom, i jebi ga. Ja samo želim da budem velika u tvojim očima, onoliko koliko si ti u mojim velik, i samo želim da ti se oči smiju kad misliš o meni, k'o danas što su se smijale:)

Nadam se da ćemo, ipak, sljedeće godine više putovati i radovati se, smijati se, da ćemo se smjeti grliti, prelaziti granice i da ćemo zaboraviti na samoizolacije, karantine i testove. I da ću češće pisati ovoliko.

Sretan Božić i Nova godina :)


Stariji postovi